Upoznati smo s činjenicom da COVID-19 često za sobom ostavlja fizičke posljedice, no što je sa psihičkim posljedicama i kako im doskočiti?
U doba širenja pandemije diljem svijeta dolazi do porasta straha i tjeskobe kod većine ljudi, stoga psihološki utjecaj bolesti COVID-19 nije zanemariv. Između ostalog zamjetan je i porast oboljelih od paničnog poremećaja izazvanog pandemijom koronavirusne bolesti.
Razumijevanje paničnih napada
Razumijevanje paničnih napada je ključno za osobe koje ih doživljavaju, kao i za njihove obitelji i prijatelje. Panični napadi su iznenadni i intenzivni napadi tjeskobe koji mogu izazvati brojne fizičke i emocionalne simptome. Evo nekoliko ključnih činjenica o razumijevanju paničnih napada:
- Naglo pojavljivanje: Panični napadi obično se pojavljuju iznenada, često bez prethodne naznake ili očiglednog okidača. Osoba koja doživljava napad može se osjećati kao da je preplavljen strahom i panikom
- Fizički simptomi: Panični napadi često prate intenzivni fizički simptomi kao što su ubrzan puls, znojenje, drhtanje, mučnina, vrtoglavica, osjećaj gušenja ili nedostatka zraka i bol u prsima. Ovi simptomi mogu potaknuti strah od srčanog udara ili drugih ozbiljnih medicinskih problema
- Emocionalni simptomi: Panični napadi također izazivaju snažne emocionalne reakcije, uključujući osjećaj neposredne opasnosti, strah od gubitka kontrole, strah od ludila ili smrti. Osoba može imati osjećaj da je izvan stvarnosti
- Trajanje: Napad panike obično traje nekoliko minuta, najčešće pik dostiže za desetak minuta, a sveukupno gotovo nikada ne traje duže od pola sata, premda se osobi koja to proživljava čini da traje znatno duže. Nakon napada, osoba može osjećati iscrpljenost i emocionalnu ranjivost
- Panični poremećaj: Osobe koje redovito doživljavaju panične napade mogu biti dijagnosticirane s paničnim poremećajem. Ovaj poremećaj karakterizira ponavljajuće panične napade, a osoba može razviti strah od ponavljanja napada ili izbjegavati situacije koje ih mogu izazvati
- Liječenje: Panični napadi su tretirani različitim metodama, uključujući psihoterapiju, lijekove, razne tehnike opuštanja. Psihoterapija može pomoći osobi da razumije uzroke svojih napada i nauči strategije za njihovo upravljanje
- Važno je istaknuti da panični napad nije opasan po naš život i fizičko zdravlje, koliko god osoba taj trenutak smatrala da joj je život ugrožen
- Podrška: osobe koje doživljavaju panične napade mogu se osjećati vrlo izolirano. Važno je tražiti podršku od obitelji, prijatelja i stručnjaka za mentalno zdravlje. Razgovor s osobom koja razumije panične napade može biti vrlo koristan.
Razumijevanje paničnih napada pomaže u osvještavanju njihove prirode i olakšava traženje pomoći i podrške. Osobe koje redovito doživljavaju panične napade mogu naučiti kako ih kontrolirati i smanjiti njihov utjecaj na svakodnevni život.
Kako se manifestira panični poremećaj?
Panični poremećaj je karakteriziran iznenadnim napadima paničnog straha, koji nastaju spontano te nisu uvjetovani realno opasnom situacijom, ni prisutnošću drugih psihijatrijskih bolesti ili tjelesnih bolesti ili pak uzimanjem lijekova. Napad se pojavljuju naglo, naizgled bez ikakvog povoda i razloga, uz osjećaj vitalne ugroženosti popraćen brojnim tjelesnim tegobama. Za vrijeme napadaja panike osoba osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda. Osoba često ima osjećaj da će umrijeti, prvenstveno zato što su prisutni brojni tjelesni simptomi i to najčešće kardiorespiratorni poput palpitacije, tahikardije, povremene prijevremene srčane kontrakcije, prekordijalnih bolova koje bolesnik opisuje kao vrlo oštre ili probadajuće. Svim paničnim napadima zajedničko je da je normalno funkcioniranje naglo i iznenadno prekinuto.
Bolesnici također opisuju različite, vrlo neugodne tjelesne simptome poput: drhtanja, znojenja, mučnine i proljeva, nemira u želucu, opće motoričke slabosti, vrtoglavice, osjećaj gušenja, pojavljuje se „glad za zrakom“ koja potom vodi u hiperventilaciju, grčenjem mišića te osjećajem bockanja u prstima i oko usta. Napadi panike se mogu javiti u različito doba dana ili noći, te uz različitu zastupljenost i izraženost tegoba. Nakon prvih napadaja panike bolesnik počinje razvijati poseban strah od ponavljanja takvih stanja te se može reći kako razvija „strah od straha“. Osoba iščekuje sljedeći napad panike, razmišlja o njemu npr. na sljedeći način: „Ne smijem ponovo doživjeti napad panike, ne mogu podnijeti to stanje, ako se to ponovni možda ću umrijeti ili poludjeti“. Kada razmišlja na taj način osoba je sklona pojačano „osluškivati“ svoje tijelo, svaku registriranu tjelesnu promjenu reagira kao na indikator opasnosti, tj. znak da nešto nije u redu, da se nešto strašno događa s njom. Slijedom toga počinje izbjegavati one situacije u kojima joj se ranije javio napad panike (primjerice mjesta gdje je gužva, javni prijevoz, kafiće i sl.) ili nepoznata mjesta koje prepoznaje kao dodatno rizična jer je neizvjesnost veća. Razmišljajući na taj način, katastrofizirajući i užasavajući se oko potencijalnog napada panike, koristeći se izbjegavajućim oblicima ponašanja, osoba zapravo održava panični poremećaj koji počinje znatno utjecati na čovjekovo obiteljsko, socijalno i radno funkcioniranje.
Strah od paničnih napadaja te uz to prisutno izbjegavajuće ponašanje mogu potpuno onesposobiti bolesnika u njegovu dotadašnjem funkcioniranju. Panični poremećaj se može razvijati vrlo brzo ili vrlo polagano, više mjeseci ili godina. S vremenom anksioznost postaje kronična, s povremenim napadima panike koji variraju po učestalosti i težini. Ukoliko se isti ne liječi, kod nekih osoba se zbog navedenih promjena u ponašanju zbog iščekivanja potencijalnih novih napada mogu razviti sve intenzivnija izbjegavajuća ponašanja, tad govorimo o agorafobiji (strahu od bivanja na nekom otvorenom prostoru na kojem se može doživjeti panični napad, uz strah da će panični napad dovesti do gubitka kontrole, bolesti ili smrti).
Povezanost paničnog poremećaja i anksioznosti
Panični poremećaj i anksioznost su međusobno povezani jer panični poremećaj spada u kategoriju anksioznih poremećaja. Oba ova stanja karakterizira prekomjerna anksioznost i strah, ali postoje razlike u načinu na koji se manifestiraju.
- Panični poremećaj: Panični poremećaj je dijagnostički poremećaj koji se odnosi na ponavljajuće i neočekivane napade panike. Panični napadi su iznenadni, intenzivni napadi tjeskobe koji obično traju nekoliko minuta. Osoba može doživjeti fizičke simptome poput ubrzanog pulsa, vrtoglavice, mučnine i osjećaja gušenja, zajedno s emocionalnim simptomima straha od gubitka kontrole ili straha od smrti. Panični napadi obično se javljaju bez prethodnog upozorenja i mogu dovesti do straha od ponavljanja napada.
- Anksioznost: Anksioznost (tjeskoba) je vrsta straha koja se javlja kada osoba procjenjuje da njegova/njezina cjelokupna životna situacija nadilazi trenutne kapacitete, te je širi pojam koji se odnosi na opću tendenciju osjećanja straha ili zabrinutosti. Možemo pojednostavljeno reći da je anksioznost neka vrsta treme pred životom, te su brojne situacije u kojima je ono sasvim prirodna reakcija i normalan osjećaj na promijenjene životne okolnosti. Osobe s anksioznošću mogu se brinuti ili osjećati napetost u različitim situacijama i bez izraženih paničnih napada.
Povezanost između paničnog poremećaja i anksioznosti je što osobe s paničnim poremećajem često doživljavaju opću anksioznost izvan napada panike. Strah od ponavljanja paničnih napada i stalna zabrinutost može biti prisutna čak i kada osoba nije trenutno u napadu. Ovo se stanje često naziva “anticipatorna anksioznost”.
Važno je napomenuti da i panični poremećaj i drugi anksiozni poremećaji mogu biti tretirani psihoterapijom i/ili lijekovima. Terapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), često se koristi za pomoć osobama s paničnim poremećajem i anksioznošću da razumiju svoje simptome i razviju strategije za upravljanje anksioznošću. Doktor obiteljske medicine ili psihijatar može preporučiti odgovarajući tretman na temelju individualnih potreba i simptoma osobe.
Dijagnoza i odgovarajuće liječenje
Nakon postavljanja pravodobne dijagnoze te isključenja drugih psihijatrijskih poremećaja, organskih bolesti te otkrivanja stresogenih čimbenika, kreće se s primjenom odgovarajuće terapije.
Što se tiče liječenja paničnog poremećaja dvije su najučinkovitije vrste tretmana: farmakoterapija i psihoterapija. Od farmakološke terapije kao prva linija u liječenju se koriste selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, te benzodiazepini. Prednost farmakološke terapije je da ona praktički odmah pomaže u smanjenju simptoma što zna biti veliko olakšanje za pacijenta koji pati od navedenog poremećaja.
Međutim često farmakološka terapija nije dovoljna, već se mora uključiti i psihoterapijski tretman. Upoznavanje pacijenta s terapijom i educiranje o prirodi panike ključna je komponenta terapije. S obzirom na to da je bit paničnog poremećaja pogrešna interpretacija simptoma paničnih napada, psihoedukacija o simptomima panike jako je važan dio tretmana. Terapeut i pacijent suradnički oblikuju specifične ciljeve terapije koji je za svakoga individualan- primjerice izlaganje povećanom rasponu situacija, toleriranje i smanjivanje anksiozne zabrinutosti i boljeg prepoznavanja tjelesnih senzacija vegetativnog živčanog sustava, bolje regulacije disanja, trening relaksacije, ali i promjene određenih kognitivnih procjena kako bi se smanjio strah od paničnih napada uz razvoj realnije promjene unutarnjih doživljaja. Značajan trenutak u terapiji je kad shvatimo koji su razlozi zbog kojih osoba pati od paničnih napada koji, ukoliko pažljivo analiziramo, nikada ne dolaze „sami od sebe iz vedra neba“. Cilj je da osoba anksioznost i napade panike prepoznaje kao odraz svoje osobne životne priče. Također je važno da osoba prepozna da simptomi paničnog napada nisu kriza fizičkog zdravlja, već su moguće upozorenje da nešto u životu nije kako bi trebalo biti. Kada ljudi uvide da je njihova uspaničenost posljedica, a ne uzrok, i razumiju kako pogrešno tumače svoje senzacije, tada im je mnogo lakše nositi se s ovom vrstom poremećaja. U slučajevima spomenute kronične anksioznosti uzrok može biti i značajna neprorađena životna trauma, pa se u takvim slučajevima provodi dugotrajnija psihoterapija. U prevenciji paničnog poremećaja važno je što je moguće ranije postaviti dijagnozu te pravodobno započeti s liječenjem.