Upoznati smo s činjenicom da COVID-19 često za sobom ostavlja fizičke posljedice, no što je sa psihičkim posljedicama i kako im doskočiti?
U doba širenja pandemije diljem svijeta dolazi do porasta straha i tjeskobe kod većine ljudi, stoga psihološki utjecaj bolesti COVID-19 nije zanemariv. Između ostalog zamjetan je i porast oboljelih od paničnog poremećaja izazvanog pandemijom koronavirusne bolesti.
Kako se manifestira panični poremećaj?
Panični poremećaj je karakteriziran iznenadnim napadajima paničnog straha, koji nastaju spontano te nisu uvjetovani realno opasnom situacijom, ni prisutnošću drugih psihijatrijskih bolesti ili tjelesnih bolesti ili pak uzimanjem lijekova. Napadaji se pojavljuju naglo, rekli bismo iz čista mira, naizgled bez ikakvog povoda i razloga, uz osjećaj vitalne ugroženosti popraćen brojnim tjelesnim tegobama. Za vrijeme napadaja panike bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda. Osoba često ima osjećaj da će umrijeti, prvenstveno zato što su prisutni brojni tjelesni simptomi i to najčešće kardiorespiratorni poput palpitacije, tahikardije, povremene prijevremene srčane kontrakcije, prekordijalnih bolova koje bolesnik opisuje kao vrlo oštre ili probadajuće.
Bolesnici također opisuju različite, vrlo neugodne tjelesne simptome poput: drhtanja, znojenja, mučnine i proljeva, nemira u želucu, opće motoričke slabosti, vrtoglavice, osjećaj gušenja, pojavljuje se „glad za zrakom“ koja potom vodi u hiperventilaciju, a to može rezultirati sekundarnom respiracijskom alkalozom, grčenjem mišića te osjećajem bockanja u prstima i oko usta. Napadi panike se mogu javiti u različito doba dana ili noći, te uz različitu zastupljenost i izraženost tegoba. Nakon prvih napadaja panike bolesnik počinje razvijati poseban strah od ponavljanja takvih stanja te se može reći kako razvija „strah od straha“. Strah od paničnih napadaja te uz to prisutno izbjegavajuće ponašanje mogu potpuno onesposobiti bolesnika u njegovu dotadašnjem funkcioniranju. Panični poremećaj se može razvijati vrlo brzo ili vrlo polagano, više mjeseci ili godina. S vremenom anksioznost postaje kronična, s povremenim napadima panike koji variraju po učestalosti i težini.
Dijagnoza i odgovarajuće liječenje
Nakon postavljanja pravodobne dijagnoze te isključenja drugih psihijatrijskih poremećaja, organskih bolesti te otkrivanja stresogenih čimbenika, kreće se s primjenom odgovarajuće terapije. Smatra se kako najbrže rezultate u liječenju pokazuje kognitivna i bihevioralna terapija u kombinaciji s medikamentima (SIPPS i visokopotentni benzodiazepini ) te brzo dovodi do funkcionalnosti osobe. U slučajevima spomenute kronične anksioznosti (tzv. „lebdeća anksioznost“ koja može trajati mjesecima pa i godinama) uzrok može biti i duboki intrapsihički konflikt (nerazriješeni raniji odnosi, neprorađene psihičke traume) pa se u takvim slučajevima provodi dugotrajnija psihodinamski orijentirana psihoterapija. U prevenciji paničnog poremećaja važno je što je moguće ranije postaviti dijagnozu te pravodobno započeti s liječenjem.