Poliklinika binova logo



Copyright © 2021 Poliklinika BINOVA

Copyright © 2021 Poliklinika BINOVA

SPOLNO PRENOSIVE BOLESTI

Spolno prenosive bolesti jesu zarazne bolesti koje se javljaju u području genitalne regije i prenose se spolnim kontaktom sa zaražene na zdravu osobu. U ovu skupinu bolesti ubrajaju se: sifilis, gonoreja, kondilomi, genitalni herpes, svrab, stidne uši, hepatitisi, HIV i druge.

Što je zapravo venerologija?

Venerologija je grana medicine koja proučava i liječi spolno prenosive bolesti. Osim spolnim kontaktom, osoba se može zaraziti kontaktom s inficiranim predmetima, a zarazu je moguće prenijeti i s majke na dijete u vrijeme trudnoće i poroda. Spolno prenosive infekcije ne moraju se odmah manifestirati s kliničkim simptomima i tako oboljela (zaražena) osoba može infekciju prenositi dalje.

Najčešći simptomi infekcija u genitalnom području jesu: iscjedak iz spolovila, pečenje, svrbež, učestalo mokrenje, ranice ili bradavičaste izrasline u području spolovila. Ako nešto od toga primijetite ili ste zabrinuti zbog nekih simptoma u genitalnom području, svakako je potrebno javiti se specijalistu dermatologije i venerologije kako bi na vrijeme dijagnosticirali i liječili problem koji se pojavio.

HPV

Najučestalije infekcije u skupini spolno prenosivih bolesti jesu infekcije koje uzrokuje HPV (Human papiloma virus).

HPV pripadaju skupini DNK virusa i do danas je poznato oko 200 tipova. Oni uzrokuju širok spektar kliničkih promjena kože i sluznica: od običnih kožnih bradavica, spolno prenosivih bradavica, a mogu biti povezani i s pojavom zloćudnih karcinoma.

Oko 50 tipova HPV može inficirati genitalni i mokraćni sustav. S obzirom da se HPV infekcije koje zahvaćaju te sustave prenose spolnim putem, u većini slučajeva obolijevaju mlade spolno aktivne osobe u dobi od 20 do 24 godine. Određeni rizični čimbenici pridonose pojavi i širenju HPV infekcija, kao što su stupanje u spolne odnose u ranijoj životnoj dobi, višebrojni spolni partneri, udruženost s ostalim spolno prenosivim bolestima i sl.

Prema sposobnosti izazivanja zloćudne preobrazbe HPV-a dijele se u dvije skupine: niskorizične tipove kao što su npr. 6 i 11 i visokorizične tipove kao što su tip 16, 18, 31, 33, 45 itd. S obzirom na povezanost određenih genotipova HPV-a s pojavom zloćudnih tumora, ova podjela i detekcija pojedinih genotipova od iznimne je važnosti u kliničkoj praksi.

Spolne bradavice ili kondilomi

Klinički vidljive promjene HPV infekcije pojavljuju se nakon relativno duge inkubacije između tri tjedna i osam mjeseci. Klinički izgledaju poput bradavica koje mogu biti iznad razine kože, šiljastog su izgleda, pojedinačne ili više njih koje se mogu i spajati u veće bradavičaste promjene promjera i do nekoliko cm. Takve promjene nazivamo šiljasti kondilomi, a najčešće su uzrokovani HPV tipovima niskog rizika 6 i 11.

Kod muškaraca se najčešće javljaju u području prepucija i korpusa penisa, ali mogu biti smješteni i u području skrotuma te korijena penisa i pubične regije. Kod žena se najčešće nalaze u području vulve i malih usana. U oba spola mogu biti prisutni perianalno. Kondilomi mogu biti lokalizirani i u vagini, grliću maternice i u uretri, gdje se detektiraju kolposkopskim tehnikama.

Dijagnoza se postavlja na temelju klinički vidljivih promjena te je klinički pregled, uz dobre anamnestičke podatke, najčešće dovoljan za postavljanje dijagnoze. Ponekad se promjene uočavaju tek nakon premazivanja 3-5-postotnom ocetnom kiselinom, a takve promjene postaju vidljive kolposkopom ili peniskopom.

U dijagnostici HPV genitalnih infekcija detekcija je virusa molekularnim metodama u obrisku ili bioptatu tkiva značajna radi određivanja o kojem je podtipu virusa riječ.

Liječenje kondiloma

Za sada ne postoji uspješno antivirusno liječenje HPV infekcija. Najčešće se primjenjuje krioterapija tekućim dušikom, citostatska terapija 20-postotnom podofilinom te imunomodularorna terapija imikvimodom. Također koriste se ablativne metode kao elektrokoagulacija, ekskohleacija, laserska terapija, a kod gigantskih promjena i klasična kirurška terapija. Nažalost terapija može biti dugotrajna, a promjene u većem broju slučajeva mogu ponovno nastati.

Cilj terapije kod spolno prenosivih bolesti nije samo uklanjanje promjena na koži i sluznicama genitalne regije, nego i prekid transmisije bolesti. U tom smislu danas se može primijeniti HPV cjepivo za zaštitu od nastanka infekcije i zaštitu od razvoja zloćudnih promjena. Dostupna su tri cjepiva koja se razlikuju po broju HPV genotipova koje sadrže.

Bitno je spomenuti da je od iznimne važnosti cijepljenje ne samo djevojčica, nego i dječaka s obzirom da dječaci nisu samo vektori prijenosa bolesti, nego su i sami u riziku od razvoja malignih bolesti uzrokovanih HPV infekcijama.

Herpes simplex

Poznata su dva tipa herpes simplex virusa (tip 1 i tip 2) koji uzrokuju bolesti kože i sluznica. Tip 1 herpes simplex virusa najčešće uzrokuje infekcije lica, vrata, usne šupljine, oka, nosa, no može uzrokovati i infekcije genitalne sluznice.

Infekcije genitalne sluznice najčešće su uzrokovane s herpes simplex virusom tipa 2, no mogu biti uzrokovane i tipom 1. S obzirom da se infekcija najčešće prenosi spolnim kontaktom, primarna se infekcija po pravilu javlja kod adolescenata. Infekcija se lakše prenosi od muškaraca na žene, stoga se kod žena genitalni herpes pojavljuje češće nego u muškaraca. Oko dvije trećine zaraženih bez kliničkih su simptoma u trenutku prijenosa.

Kako izgleda genitalni herpes?

Nakon prvih simptoma u vidu žarenja i peckanja u području genitalne regije nastaju mjehurići koji brzo pucaju uz stvaranje krastica. Nakon 10-14 dana promjene cijele bez stvaranja ožiljaka. Ponovne infekcije mogu se javljati nekoliko puta godišnje, no mogu biti i puno učestalije.

Promjene su subjektivno bolne uz osjećaj zatezanja kože, a ponekad su praćene općim simptomima, povišenom tjelesnom temperaturom, osjećajem zimice i malaksalosti.

Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničke slike.

Liječenje herpes infekcije

Terapija ovisi od vrste infekcije (primarne ili ponavljajuće), imunog stanja bolesnika te same kliničke slike. Lokalni antivirusni pripravci nisu dali očekivane rezultate u liječenju, pogotovo kod genitalnih infekcija, a zapažene su i kontaktne reakcije preosjetljivosti nakon njihove primjene. Stoga se lokalno koriste različiti pripravci koji isušuju promjene koje vlaže, a to su najčešće kreme koje sadrže cink.

Sistemska terapija aciklovirom koristi se kod primarnih infekcija i genitalnih erupcija. Kod infekcija koje se pojavljaju više od četiri puta godišnje u obzir dolazi primjena profilaktičke terapije aciklovirom.

Sifilis

Sifilis je zarazna spolno prenosiva bolest rasprostranjena diljem svijeta uzrokovana bakterijom Treponema (T.) pallidum. Prenosi se spolnim putem ili s majke na dijete. Danas prijenos transfuzijom nije moguć zbog uvođenja obaveznog testiranja krvnih pripravaka. Prilikom intimnog kontakta sa zaraženim uzročnik obično penetrira kroz oštećenu kožu ili sluznicu.

Broj oboljelih od ove bolesti drastično je smanjen nakon otkrića penicilina, no bolest je i danas prisutna. Dijagnozu sifilisa postavljamo na temelju anamnestičkih i epidemioloških podataka te kliničkih simptoma, a mora se potvrditi laboratorijskom dijagnostikom. Ona je obavezna ne samo u otkrivanju, već je bitna i radi praćenja bolesti.

Lijek izbora kod bolesnika koji nisu alergični jest penicilin. Od početka primjene penicilina u liječenju sifilisa do danas nije zabilježena rezistencija. Kod osoba alergičnih na penicilin može se primijeniti ceftriakson, doksiciklin, eritromicin i azitromicin.

Primarni sifilis (Ulcus durum)

Nakon inkubacije od oko tri tjedna na mjestu prodora bakterija javlja se bezbolna ranica, tvrda na dodir (tvrdi čankir – ulcus durum), crvenog ili žućkastog dna, s uzdignutim rubovima koji nikad nisu podrovani. Pojava ranice uvijek je praćena povećanjem lokalnih limfnih čvorova.

Kod muškaraca promjene se najčešće nalaze u području glavića penisa, rjeđe na korpusu, korijenu penisa ili pubično, dok se kod žena najčešće promjene viđaju u području velikih i malih stidnih usana, no mogu biti prisutne i u području klitorisa te grlića maternice, gdje se klinički promjena može i previdjeti. Također u oba spola česte su i ekstragenitalne lokalizacije (perianalno, u usnoj šupljini, na jeziku, na prstima šaka itd).

Ako se bolest ne liječi, opisane promjene spontano se povlače nakon 4-6 tjedana, a rana (ulkus) cijeli bez ožiljaka.

Sekundarni sifilis

Sekundarni sifilis nastaje zbog širenja bakterije krvlju i limfom najčešće 9-10 tjedana nakon primarne infekcije. Klinički se javljaju različiti osipi na koži i na sluznicama koji su jako infektivni, a javljaju se u naletima i spontano se povlače.

Pojava osipa na koži i na sluznicama praćena je pogoršanjem općeg stanja, umjerenim febrilitetom, osjećajem zamora i nesanice, glavoboljom, anemijom i ubrzanom sedimentacijom. S obzirom da sifilis u ovoj kliničkoj fazi može imitirati svaku kožnu bolest, naziva se veliki imitator.

Tercijarni sifilis

Nakon sekundarnog sifilisa kod neliječenih bolesnika nastupa latentna faza koja može postojati cijeli život, no u 25% neliječenih bolesnika može nastupiti tercijarni sifilis kod kojeg, osim promjena kože, nastaju oštećenja i destrukcije raznih organa, kardiovaskularnog, središnjeg živčanog sustava i kostiju, zbog čega se ovaj stadij naziva i destruktivni sifilis.

Gonoreja ili kapavac

Gonoreja je česta spolno prenosiva bolest koja je uzrokovana gram negativnom bakterijom Neisseria (N.) gonorrhoeae. Najčešće se prenosi spolnim kontaktom, no moguć je i prijenos od zaražene majke na dijete tijekom poroda. Inkubacija je bolesti kratka (od jednog do šest dana). Klinička slika bolesti ovisi od imunosti bolesnika i mjesta ulaska uzročnika te se razlikuje kod muškaraca i žena zbog različite anatomije urogenitalnih sustava.

Klinički tijek bolesti često može protjecati bez simptoma te se tako bolest lakše širi i moguće su komplikacije. Kliničku sumnju na gonoreju potrebno je mikrobiološki potvrditi. Uzima se bris ovisno o lokalizaciji infekcije (bris uretre kod muškaraca, uretralni ili cervikalni bris kod žena). Bolest se liječi antibiotski (najbolje cefalosporin).

Gonoreja kod muškaraca

Bolest obično započinje naglo jako izraženim subjektivnim osjećajem žarenja i pečenja tijekom mokrenja. Za ovu fazu bolesti karakteristična je pojava obilnog žutozelenog gnojnog iscjetka iz mokraćne cijevi, što dovodi do pojave crvenila u području glavića. Ako se bolest ne liječi, simptomi postaju blaži, iscjedak slabiji, najčešće kao jutarnji gnojni iscjedak, što su zapravo karakteristike kronične bolesti.

Neliječena bolest može dovesti do komplikacija i širenja bolesti u smislu upale prostate, pasjemenika itd.

Gonoreja kod žena

Najčešće lokalizacije gonokokne infekcije kod žena jesu cervix i cervikalni kanal. Karakteristična je pojava crvenila i oticanja cervikalnog kanala, sluznica je oštećena te često mogu biti prisutne i ranice. Za razliku od muškaraca, simptomi kod žena znatno su slabije izraženi. Nakon kratke inkubacije mogu se pojaviti subjektivne tegobe u vidu peckanja i žarenja pri mokrenju kao i pojava gnojnog vaginalnog čak i uretralnog iscjetka.

Skoro polovica inficiranih žena nema kliničkih simptoma, što može dovesti do komplikacija u smislu širenja bolesti i pojave upalne bolesti male zdjelice, što konačno može uzrokovati neplodnost.

Klamidijska infekcija (klamidija)

Klamidijska infekcija najčešća je bakterijska spolno prenosiva bolest. Uzročnik je bakterija Chlamydia trachomatis, patogen koji živi samo unutar ljudskih stanica. Klamidijsku infekciju nazivaju „tihom epidemijom” jer najčešće djeluje bez vidljivih simptoma, a može dovesti do ozbiljnih komplikacija. Gotovo trećina inficiranih razvije zdjeličnu upalnu bolest čija je česta posljedica neprohodnost jajovoda, a samim time i neplodnost.

Bolest često ne pokazuje nikakve očite simptome, a kod nekih mogu se pojaviti nespecifični simptomi kao što su pojačan iscjedak iz rodnice, smetnje i osjećaj peckanja pri mokrenju te bolnost pri spolnom odnosu. Kod muškaraca se može pojaviti peckanje i pojačan svijetli iscjedak iz mokraćne cijevi. Klamidija se potvrđuje izolacijom iz brisa vrata maternice i mokraćne cijevi. Liječenje se provodi antibiotikom, a od iznimne je važnosti istovremeno liječenje oba partnera.