Šećerna bolest jedan je od vodećih zdravstvenih izazova današnje medicine. Smatra se jednim od glavnih rizičnih čimbenika za razvoj moždanog i srčanog udara, kroničnog bubrežnog zatajenja i oštećenja krvnih žila na mrežnici što može dovesti i do sljepoće. Od svih tipova šećerne bolesti, najučestaliji je tip 2 koji se javlja kod 90 posto oboljelih. Riječ je o poremećaju metabolizma ugljikohidrata uzrokovanim manjkavom funkcijom gušterače i/ili neosjetljivošću stanica na inzulin (inzulinskom rezistencijom).
Dijagnoza i posljedice inzulinske rezistencije
Prije nego se pojavi šećerna bolest, dugi niz godina prethodno kod pacijenata će se javiti poremećaj metabolizma ugljikohidrata, poznat i kao inzulinska rezistencija. Riječ je o sistemskom poremećaju metabolizma ugljikohidrata uslijed kojeg dolazi do poremećaja u perifernom djelovanju inzulina. Stanice nisu u mogućnosti iskoristiti inzulin koji im je na raspolaganju, što potiče gušteraču na pojačanu proizvodnju dodatnog inzulina, koja uzrokuje povećanje inzulinske rezistencije. Sve to je dio začaranog kruga koji dovodi do visoke inzulinske rezistencije, iscrpljene gušterače i porasta glukoze u krvi uz razvoj šećerne bolesti.
Kod većine pacijenata teško je na vrijeme uočiti inzulinsku rezistenciju jer simptomi nisu jasni niti jednoznačni. Neki od znakova koji mogu korelirati s pojavom inzulinske rezistencije su: centralna pretilost, visok indeks tjelesne mase, visoki tlak, fibroepitelni polipi i crna akantoza. Dijagnozu je pak moguće postaviti putem krvnih pretraga u kojima će se izmjeriti glukoza u krvi ili testiranjem razine inzulina u krvi. Još jedna od krvnih pretraga kojom se može postaviti dijagnoza je lipidogram (utvrđivanje razine ukupnog kolesterola u krvi).
Posebni faktor rizika od oboljenja imaju: osobe s visokim indeksom tjelesne mase i velikim opsegom struka, kao i osobe iznad 40 godina, osobe koje u obitelji imaju povijest dijabetesa tipa II, ateroskleroze i hipertenzije, osobe koje imaju gestacijski dijabetes ili pak policistične jajnike te osobe koje se nedovoljno kreću. Sklonost debljanju, poremećaj menstrualnog ciklusa, autoimuna bolest štitnjače, kroničan umor, pojačano mokrenje, teško i dugotrajno zarastanje rana, povećan rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti: sve su to posljedice do kojih može dovesti inzulinska rezistencija.
Kako stati na kraj inzulinskoj rezistenciji?
Dobra je vijest kako je poremećaj šećera u krvi u potpunosti regresivan. Pacijent može vratiti sve zdravstvene parametre u normalu, ako ustraje u dobrim prehrambenih i životnim navikama. Umjerena tjelesna aktivnosti, održavanje optimalne tjelesne mase uz vođenje računa o vrsti hrane koju konzumiramo, reduciranje stresa i konzultacije s liječnikom po pitanju uvođenja lijekova koji povećavaju inzulinsku osjetljivost ključni su koraci u borbi s inzulinskom osjetljivošću.
Osnovne preporuke za prehranu svode se na izbacivanje ugljikohidrata s visokim glikemijskim indeksom (pekarski proizvodi od bijelog brašna, brza i prerađena hrana, slatkiši…) te konzumiranje hrane bogate vlaknima, integralnih žitarica i lisnatog povrća. Pravilno isplanirana prehrana uz adekvatnu terapiju lijekovima koju propiše liječnik preduvjet su za poboljšanje stanja. Važno je napomenuti kako promjene u prehrani i životnim navikama moraju biti trajne kako bi se postiglo očuvanje postignutog stanja.
Autor: Dr.sc. Marija Marković, dr.med.spec. interne medicine