Embolija pluća je ozbiljno, potencijalno životno ugrožavajuće stanje koje nastaje kada krvni ugrušak začepi arteriju u plućima. Iako se simptomi mogu činiti nespecifičnima – poput naglo otežanog disanja, boli u prsima ili umora – pravovremeno prepoznavanje može spasiti život. U ovom blogu saznat ćete koji su najčešći znakovi plućne embolije, tko je u najvećem riziku, kako izgleda dijagnoza i koje su mogućnosti liječenja. Informirajte se na vrijeme – jer svaka minuta može biti presudna.
Što je embolija pluća?
Plućna embolija (PE) je akutno stanje koje nastaje kada krvni ugrušak (tromb), najčešće formiran u dubokim venama nogu ili zdjelice (što nazivamo dubokom venskom trombozom — DVT), otputuje krvlju i začepi plućnu arteriju. Time se prekida protok krvi prema plućnom tkivu, što može ozbiljno ugroziti opskrbu kisikom i dovesti do oštećenja pluća, zatajenja srca, pa čak i nagle smrti.
Plućna embolija je medicinski prioritet jer je potencijalno smrtonosna. Ako se ne liječi, smrtnost unutar 30 dana doseže između 10 % i 30 %. U najtežim slučajevima, smrt može nastupiti i unutar jednog sata od pojave simptoma. Procjenjuje se da se u Sjedinjenim Američkim Državama godišnje razvije između 300 000 i 600 000 slučajeva PE, dok u Europi broj oboljelih iznosi oko 430 000 godišnje.
Plućna embolija je treći vodeći uzrok smrti od kardiovaskularnih bolesti, odmah iza srčanog i moždanog udara.
Učestalost (incidencija):
Plućna embolija se javlja kod približno 1 od 1 000 osoba godišnje, a učestalost značajno raste s dobi. Globalno, procjenjuje se da se svake godine javi oko 10 milijuna slučajeva venske tromboembolije (što uključuje i DVT i PE).
Smrtnost od plućne embolije u roku od 30 dana iznosi u prosjeku oko 10 %. U visokorizičnih bolesnika ta stopa može biti znatno viša. Ako ostane neliječena, smrtnost doseže i do 30 %.
Većina plućne embolije razvija se iz duboke venske tromboze
U većini slučajeva, plućna embolija nastaje kao posljedica DVT-a. Oko dvije trećine bolesnika s venskom tromboembolijom ima DVT, a oko jedne trećine razvija plućnu emboliju. Posebno je opasan ugrušak u dubokim venama bedra ili zdjelice, jer ima najveću vjerojatnost da se odvoji i dospije u pluća.
Kako nastaje embolija pluća – patofiziologija
Plućna embolija (PE) najčešće nastaje kada se u dubokim venama nogu ili zdjelice stvori krvni ugrušak (tromb). Taj se ugrušak može odvojiti, putovati krvotokom kroz vene i srce, te se na kraju zaustaviti u plućnoj arteriji ili njezinim granama. Na tom mjestu uzrokuje začepljenje krvne žile i prekid opskrbe plućnog tkiva krvlju.
Vrste embolija
Iako je trombotska embolija (uzrokovana krvnim ugruškom) daleko najčešća, postoje i drugi oblici:
- Masna embolija – kada se sitne kapljice masti (npr. nakon prijeloma dugih kostiju) zaustave u plućima
- Zračna embolija – nastaje kad zrak uđe u krvne žile, obično nakon ozljede ili medicinskog zahvata
- Amnionska embolija – rijetka komplikacija trudnoće, kada plodova voda dospije u krvotok majke.
Začepljenje plućne arterije ima nekoliko važnih učinaka na tijelo:
- Povećava se otpor u plućnim krvnim žilama, jer krv više ne može slobodno prolaziti.
- Smanjuje se opskrba kisikom, što dovodi do otežanog disanja i manjka kisika u krvi.
- Povećava se opterećenje desnog srca, jer mora pumpati protiv većeg otpora. Ako je ugrušak velik, desna strana srca može oslabiti i doći do cirkulacijskog kolapsa.
Rizični čimbenici za plućnu emboliju
Plućna embolija (PE) ne nastaje slučajno – postoje jasni rizični čimbenici koji povećavaju vjerojatnost stvaranja krvnog ugruška i njegovog začepljenja plućne arterije. Najveći rizik imaju kirurški pacijenti, osobito nakon operacija kukova, koljena i zdjelice, gdje dugotrajno ležanje dodatno pogoduje nastanku ugrušaka. Trudnice i žene neposredno nakon poroda također su u većem riziku zbog hormonalnih promjena i pritiska maternice na vene u zdjelici. Osobe koje boluju od karcinoma ili se liječe kemoterapijom također imaju značajno povećan rizik.
Važnu ulogu imaju i nasljedni poremećaji zgrušavanja krvi (trombofilije) te obiteljska predispozicija – ako je netko u obitelji imao trombozu ili emboliju, rizik za druge članove je veći. Dodatno, svaka dulja hospitalizacija ili dugotrajno ležanje smanjuju cirkulaciju u nogama i olakšavaju nastanak tromba, a slično vrijedi i za duga putovanja avionom, automobilom ili vlakom kada se dugo sjedi. Hormonska kontracepcija i hormonska nadomjesna terapija također povećavaju sklonost zgrušavanju krvi, pa je u tim slučajevima savjet liječnika ključan.
Simptomi i klinička slika
Plućna embolija (PE) najčešće se očituje naglim nastupom simptoma. Tipični znakovi su iznenadna otežana respiracija (otežano disanje), bol u prsima koja se pojačava pri disanju, iskašljavanje krvi (hemoptiza) te ponekad vrtoglavica ili nesvjestica.
Važno je naglasiti da simptomi ne moraju uvijek biti izraženi – mogu biti blagi ili nespecifični, poput laganog umora ili ubrzanog rada srca, što često otežava postavljanje dijagnoze. Upravo zbog toga plućna embolija može proći neprepoznata sve do pojave ozbiljnijih komplikacija.
Težina simptoma ovisi o veličini krvnog ugruška i općem stanju cirkulacije. Manji ugrušci mogu izazvati tek blage smetnje disanja, dok veći mogu naglo blokirati protok krvi kroz pluća i dovesti do kolapsa i iznenadne smrti.
Kako se postavlja dijagnoza?
Plućna embolija dijagnosticira se kombinacijom kliničke procjene, laboratorijskih nalaza i slikovnih metoda. U početku se koriste kliničke skale rizika, poput Wells scorea i Geneva scorea, koje liječniku pomažu odrediti vjerojatnost plućne embolije na temelju simptoma, poput otežanog disanja, boli u prsima ili ubrzanog pulsa, te okolnosti kao što su nedavna operacija ili znakovi duboke venske tromboze. Ako je procijenjeni rizik nizak ili srednji, važnu ulogu ima laboratorijski test D-dimera. Negativan rezultat praktično isključuje plućnu emboliju u tim skupinama bolesnika, dok pozitivan nalaz ne znači nužno da ugrušak postoji, budući da povišene vrijednosti mogu biti posljedica infekcija, upalnih stanja, nedavne operacije ili trudnoće, pa se test smatra vrlo osjetljivim, ali nespecifičnim.
Za potvrdu dijagnoze koriste se slikovne metode. Najvažnija i najpouzdanija je CT angiografija plućne cirkulacije (CTPA), kojom se uz pomoć kontrastnog sredstva izravno može prikazati ugrušak u plućnoj arteriji. Alternativno, kod pacijenata koji ne mogu primiti kontrast, primjenjuje se ventilacijsko-perfuzijska scintigrafija (V/Q scintigrafija), koja uspoređuje opskrbu pluća zrakom i krvlju te pokazuje područja gdje protok krvi izostaje. Ultrazvuk vena nogu također je važan jer omogućuje otkrivanje duboke venske tromboze, koja je u većini slučajeva izvor embolusa.
Dodatni alati, poput EKG-a i ehokardiografije, ne služe za postavljanje konačne dijagnoze, ali mogu ukazati na komplikacije. EKG može pokazati poremećaje ritma ili znakove opterećenja desne strane srca, dok ehokardiografija omogućuje procjenu funkcije srca i potvrdu hemodinamskih posljedica embolije. Kombinacijom ovih metoda postavlja se konačna dijagnoza i započinje pravovremeno liječenje.
Liječenje – što poduzimamo?
Liječenje plućne embolije započinje odmah po postavljanju sumnje ili potvrde dijagnoze, jer je riječ o hitnom stanju koje može ugroziti život. U akutnoj fazi cilj je spriječiti širenje ugruška i brzo uspostaviti protok krvi kroz pluća, dok se dugoročno nastoji izbjeći ponovna pojava embolije.
Najčešće se primjenjuju antikoagulansi – lijekovi koji sprječavaju stvaranje novih ugrušaka i rast postojećih. U početku se često koristi heparin niske molekularne mase (LMWH) zbog brze učinkovitosti. Za dugotrajnu terapiju sve se češće propisuju novi oralni antikoagulansi (DOAC), poput rivaroksabana ili apiksabana, jer ne zahtijevaju stalno praćenje laboratorijskih vrijednosti. U određenim slučajevima, posebice kod bolesnika s mehaničkim srčanim zaliscima ili antifosfolipidnim sindromom, i dalje se koristi varfarin uz redovite kontrole INR-a.
Kod masivne plućne embolije, koja ugrožava život naglim opterećenjem desne strane srca i teškom hipoksijom, mogu se primijeniti trombolitički lijekovi koji izravno otapaju ugrušak. Ako lijekovi nisu dovoljni ili postoje kontraindikacije, moguće je provesti intervencijske zahvate poput embolektomije ili trombektomije, odnosno mehaničkog uklanjanja ugruška. U određenim situacijama, kod bolesnika s ponavljanim embolijama unatoč liječenju, može se postaviti vena cava filter koji sprječava putovanje novih ugrušaka iz nogu prema plućima.
Budući da svaki bolesnik ima specifične okolnosti – od prisutnosti kroničnih bolesti do rizika od krvarenja – liječenje se uvijek individualno prilagođava. Važan je stalan liječnički nadzor, kako bi se pravodobno uočile i spriječile moguće nuspojave terapije. Stručan i pažljivo planiran pristup omogućuje bolesnicima sigurno liječenje i kvalitetan povratak svakodnevnom životu.